Sjedim u kuhinji, treća je noć zaredom da ne mogu spavati, a ispred mene na stolu stoji hladna šalica kave koju sam skuhao prije pet sati. Negdje u drugom dijelu stana, stanar iznad mene gleda neki film, osjećam bas kroz pod, ali meni to ne smeta. Zapravo, volim tu buku jer mi ispunjava tišinu. A tišina je ono što me najviše plaši. Zato sam te noći prvi put otvorio stranicu i upisao vavada u pretraživač. Nisam znao zašto, nisam planirao, jednostavno su mi prsti sami kucali dok sam razmišljao o otkazu na poslu, o rečenicama koje nisam rekao šefu, o novcu koji mi nedostaje za stanarinu. Trebalo mi je nešto što će me izvući iz moje glave, makar na sat-dva.

Radio sam u marketinškoj agenciji, zvuči fensi, ali zapravo sam cijeli dan sjedio ispred ekrana i slagao brojeve u tabele. Ljudi misle da je to lagan posao, ali kad cijeli dan gledaš kako netko drugi zarađuje od tvojih ideja, osjećaš se kao duh. Došao bih kući, legao na krevet i zurio u strop. Ponekad bih tako proveo i tri sata, bez da sam uopće skužio. Žena me ostavila prije osam mjeseci, rekla je da sam postao "neprisutan", a ja nisam imao snage da joj kažem da sam uvijek bio takav, samo je ona prije to nije primjećivala. Ili je možda primjećivala, ali je mislila da će se promijeniti. Ljudi vole vjerovati u promjene, kao da je čovjek auto koji možeš odvesti na servis i vratiti ga novog.

Kad sam prvi put ušao na vavada, nisam ništa razumio. Vrtjeli su se neki koluti, svjetlucale su boje, a ja sam sjedio i gledao kao tele u šarena vrata. Kladio sam male iznose, onako bezveze, jer mi je trebao osjećaj da nešto radim. U životu sam imao osjećaj da samo prolazim kroz dane, da mi vrijeme curi između prstiju kao pijesak, ali na toj stranici, svaki put kad bih kliknuo, imao sam trenutak nade. Zvuči glupo, ali kad si na dnu, i ta mala količina uzbuđenja je poput daha svježeg zraka. Prvih nekoliko dana sam gubio, naravno. Izgubio sam oko stotinjak kuna, što nije puno, ali meni je to bilo kao da sam bacio novac kroz prozor. Ipak, nisam mogao prestati. Nije bilo u novcu, nego u tom osjećaju dok se kolut vrti, dok ne znaš hoće li pasti crveno ili crno, hoćeš li dobiti ili izgubiti. To je bio jedini trenutak u danu kad nisam mislio na prošlost ili budućnost, samo na sad.

Onda je došla ta noć. Bila je subota, kiša je padala već treći dan, a ja sam se osjećao kao da sam zatvoren u akvariju. Sjećam se da sam popio dvije boce piva, iako inače ne pijem, i sjeo za računalo. Rekao sam sebi: "Samo još jedan put, pa gasim." Ali taj jedan put se pretvorio u deset, pa u dvadeset. I onda se dogodilo nešto što nisam očekivao. Počeo sam dobivati. Prvo male dobitke, pa veće, i odjednom sam imao osjećaj da konačno nešto radim kako treba. Nisam imao strategiju, nisam znao pravila, jednostavno sam osjećao da mi ide. Za sat vremena, stanje na mom računu se popelo za 2000 kuna. Srce mi je lupalo kao ludo, ruke su mi se tresle dok sam gledao brojke. Osjećao sam se kao da sam pobijedio sustav, kao da sam konačno nešto napravio sam, bez ičije pomoći.

Ali prava priča nije u tom dobitku. Prava priča je u onome što se dogodilo poslije. Sljedećih tjedan dana, svake noći bih sjeo pred ekran i igrao. Nisam više dobivao, zapravo sam polako gubio ono što sam osvojio, ali nije me bilo briga. Jer tih noći nisam razmišljao o poslu, o bivšoj ženi, o računima koji su čekali da ih platim. Igrao sam i osjećao se kao netko drugi, netko tko ima kontrolu, netko tko može utjecati na ishod. Naravno, to je iluzija, ali kad si usamljen, iluzija je bolja od stvarnosti. Jedne noći, izgubio sam 500 kuna u pola sata, i umjesto da se naljutim, nasmijao sam se. Nasmijao sam se jer mi je to bilo smiješno - plaćam da ne mislim na svoj jadni život. Zvuči bolesno, ali u tom trenutku mi je bilo lakše.

Onda sam upoznao kroz chat na toj stranici nekog lika, zvao se Davor, rekao je da igra već dvije godine. Pitao me zašto igram, i ja sam mu iskreno rekao - bježim. Nasmijao se i rekao: "Svi mi bježimo od nečega, samo što neki bježe u alkohol, neki u posao, a mi u ovo." Ta rečenica mi je ostala u glavi. Počeo sam razmišljati o tome što zapravo radim. Nisam igrao da bih zaradio, igrao sam da bih osjetio nešto. I u tome nema ništa loše, ako znaš kad stati. Problem je što većina ljudi ne zna. Ali ja sam, nakon tih nekoliko tjedana, shvatio nešto važno. Dok sam igrao na vavada, naučio sam nešto o sebi. Naučio sam da mogu izgubiti i da to nije kraj svijeta. Naučio sam da mogu dobiti i da to nije rješenje za sve. I najvažnije, naučio sam da moram prestati bježati, jer kad god se okrenem, tamo sam opet ja.

Ne igram više svaki dan. Ponekad, kad osjetim onaj pritisak u prsima, kad mi se čini da ću eksplodirati od svega, otvorim stranicu, odigram par rundi, izgubim ili dobijem, i to je to. Jer shvatio sam da igra nije bijeg, nego podsjetnik. Podsjetnik da život nije siguran, da uvijek postoji šansa, i da je jedino što stvarno kontroliram kako reagiram na ono što se dogodi. Danas sam prijavio sebe na tečaj za nešto novo, razmišljam o promjeni posla. Još uvijek imam loše dane, još uvijek me ujutro zna uhvatiti panika kad otvorim oči. Ali kad dođe večer, kad sjednem za stol, više ne bježim. Sjedim i gledam kroz prozor, i to je ok. Jer ponekad, najveća pobjeda je naučiti ostati na mjestu.