Sve je počelo onog jutra kad mi je šef rekao da više nisam potreban. Nisam to očekivao. Radio sam tamo sedam godina, znao svaki kutak, svakog čovjeka po imenu, a onda – hvala, doviđenja, sretno dalje. Sjeo sam u auto i sat vremena samo gledao u vjetrobransko staklo. Nisam mogao doma. Nisam mogao nikome reći. U tom trenutku, negdje između bijesa i praznine, sjetio sam se da mi je prijatelj pričao kako je vavada casino mjesto gdje možeš bar na sat vremena zaboraviti sve. Nisam bio tip koji kocka. Nikad nisam ni loto uplatio. Ali tog dana bio sam spreman na sve.

Došao sam doma, otvorio laptop i upisao vavada casino. Nisam znao što očekivati. Mislio sam da će mi tražiti hrpu podataka, da će biti komplicirano, ali ne – sve je bilo jednostavno. Registrirao sam se u pet minuta. Sjeo sam na kauč, noge podigao na stol, i prvi put u tjedan dana sam se nasmijao. Ne zato što sam dobio, nego zato što sam zaboravio. Barem na trenutak.

Prvih par dana bilo je čudno. Igrao sam slotove, one šarene, s glazbom koja ide u krug. Nisam ni znao što radim. Klikao sam, čekao, gubio. Pa opet klikao. Izgubio sam možda sto eura u tri dana. Nije to bio novac koji mi je bio potreban za kruh, ali nije bio ni za bacit. Osjećao sam se glupo. Kao da bježim od problema tako da ih još više gomilam. Ali istina je bila drugačija – nisam bježao od problema, bježao sam od tišine. Od onog trenutka kad legnem i čujem vlastite misli kako mi govore da nisam dovoljno dobar.

Onda je došla noć kad sam ostao budan do tri ujutro. Nisam mogao spavati. Glava mi je bila puna pitanja – što ću sutra, kako ću platiti režije, hoću li ikad naći posao. Otvorio sam vavada casino i počeo igrati jednu od onih igara s kartama. Nisam znao pravila. Učio sam u hodu. Izgubio sam prvih pet rundi. Zatim šestu. Sedmu. Osmu. A onda – devetu sam dobio. Nije bio veliki dobitak, ali bio je dovoljan da se osjećam kao da sam nešto postigao. Kao da sam pobijedio nešto više od igre. Pobijedio sam vlastitu apatiju.

Narednih tjedana počeo sam igrati gotovo svaku večer. Ne zbog novca. Zbog osjećaja. Zbog onog trenutka kad se kotačić zaustavi i srce ti lupi jače. Zbog činjenice da sam barem nešto kontrolirao. Nisam mogao kontrolirati šefa koji me otpustio, nisam mogao kontrolirati tržište rada, nisam mogao kontrolirati čak ni to kad ću zaspati. Ali mogao sam odlučiti hoću li uložiti dva eura ili pet. I to mi je bilo dovoljno.

Jedne večeri, dok sam igrao neku igru s ribama i blagom, dobio sam više nego ikad prije. Nije to bila neka astronomska svota, ali bila je dovoljna da pokrijem stanarinu za taj mjesec. Sjeo sam na pod, nasmijao se naglas i rekao sam sebi: pa ti si živ, čovječe. Nisi mrtav. Nisi propao. Još uvijek možeš nešto. vavada casino mi tog trenutka nije bio kockarnica. Bio je mjesto gdje sam se ponovno sastavio. Komadić po komadić.

Naravno, bilo je i smiješnih trenutaka. Jednom sam toliko zagrizao u igru da sam zaboravio da mi je pizza u pećnici. Dim se širio stanom, a ja sam samo klikao i govorio: još jedan spin, još jedan. Na kraju sam jeo zagorjelu pizzu i smijao se sam sebi. Drugi put me sustanar pitao igram li ja to nešto ozbiljno, a ja sam rekao: ma kakvi, ubijam vrijeme. A zapravo sam ubijao tugu. I to je bilo u redu.

Nisam postao ovisan. Nisam izgubio stan. Nisam se zadužio. Ali jesam naučio nešto važno – da pobjegnem od stvarnosti ne znači da sam slab. Ponekad znači da si dao sebi predah. Da si rekao: ne mogu sada, ali mogu kasnije. I to je bilo dovoljno da izdržim. Danas imam novi posao. Nije savršen, ali je moj. I dalje ponekad otvorim vavada casino. Ne svaki dan. Ne kad sam tužan. Nego kad se želim podsjetiti da sam jednom davno, u najgorem razdoblju svog života, pronašao nešto što me držalo iznad vode. Možda zvuči čudno, ali hvala ti, vavada casino. Naučio si me da se i u mraku može pronaći mala iskra sreće – ako znaš gdje kopati.